|
Vijenac, 23. prosinca 2004. Samotnička lamentacija „U Despotovu nastupu melankolija erotskih motiva obogaćuje intimni ton, a glazba Arsena Dedića stvara ozračje povjerenja i tuge. Više je tu osamljeničke lamentacije nego revolta i prosvjeda koji pak više nego današnju zbilju zahvaća samo kazalište, koje u našim danima ne daje više prigoda glumcima, piscima i publici.“ Marija Grgičević
Hrvatsko slovo, 17. prosinca 2004. Krležin Junak našeg doba „U dvorani mrak. Čujete tiho disanje onoga pokraj sebe... U zraku napetost. I onda odjeknu koraci – čvrsti, sigurni. I krene priča, uz sada već upaljena svjetla, odlučnoga čovjeka Despota, koji govoreći Krležu govori sebe. I kriči i poziva na sudioništvo, na bunt, na moral, na istinu. Takav mi je Krleža najdraži. Što želim reći? Da je Despot uzeo Krležinu dušu, onu tragičnu, sudbinsku, onu samosvojnu dušu, a zatim je tragao za unutarnjim duhom djela „Na rubu pameti“ i sjajno ga „pretočio“ u monodramu.“ Anči Fabijanović
Glas koncila, 9. siječnja 2005. U mraku – svjetlost talenata U djelu koje i danas osvaja svježinom s pitanjima o europejstvu, bogatstvu stečenom na ubojstvu i lihvarstvu, nemoralu koji postaje konstanta, likom Doktora stavio je Dragan Despot, ne hoteći, Krležu u drugi plan. Dokazao je svoje obilje talenta, koji se može koristiti za bilo koji teatarski kod: bilo antički, elizabetinski, suvremeni... Jer prikovati puno gledalište na potpunu posvećenost glumi, više od sat vremena, uz kratka glazbena intermeca Arsena Dedića, svjedoči veličinu glumca.“ Đ. L.
Novi list, 5. siječnja 2005. Scenski perfekcionist koji „ima kontrolu“ nad izvedbom „ ...već se i po izboru pojedinih dijelova Krležina teksta vidi da je Despot kao adaptator itekako unesen u tekst koji igra. Naglasio je krležijansku patologiju javnog kukavičluka i licemjerja, istaknuo je „kobne“ posljedice koje izgovaranje istine ima po „socijalni uspjeh“, pokazao je da glas savjesti i zdravog razuma nema nikakve šanse zaživjeti kao politička i etička norma.“ Nataša Govedić
|